|
Suočavanje s nekorektnošću 22-10-2001 Glas Koncila
Odnosi između radnica, s jedne strane, i poslodavca, s druge, u dućanu
"Trešnjevka" bili su više-manje korektni, isključujući
pri tom smiješno, gotovo ritualno započinjanje
radnog dana koje se sastojalo od zajedničke jutarnje gimnastike,
čišćenja i dr. Izrazito teški, rekli bismo,
nehumani uvjeti života blagajnice Barice (Dora Polić)
i njezine sada bolesne kćeri Tonkice i te kako se ističu
u jednom "komičnom" radnom i susjedskom ambijentu, koji čine
ljudi poput šefa Miljenka (Ivan Brkić), pijanci i kradljivci
koji svakodnevno navraćaju u dućan, "nesretni" poštar,
susjed pijanica itd. Jedini cilj poštene Barice, koji joj
se ipak čini kao san, jest otići na zasluženi, a već
dugo ne korišteni godišnji odmor kako bi bolesnu kćer
odvela na more radi zalječenja već teško oboljelih
bronhija. Što učiniti kad poslodavac pregazi svoju
riječ, kad zadovoljavanje svojih prizemnih užitaka i sitnih
interesa postavlja toliko iznad radnikovih potreba koje su od životne
važnosti? Pitanje je koje si je Barica postavila kada
se između nje i cilja ispriječila nova radnica Jadranka (Nina
Violić). Čovjek u takvim neprilikama ima sljedeći
izbor: raditi dalje podnoseći nepravdu, boriti se protiv nepravde,
no pitanje je kako ako pravo u državi ne funkcionira, ili
uzeti stvar u svoje ruke. Jadranka i Barica utjelovljuju dvije oprečne
"sudbe" žena. Jadranka je, mnogi bi rekli, "djevojka koja
zna što hoće", ali koja za ostvarenje cilja ne bira sredstva
s prezirom svega što izaziva napor i što zahtijeva jedan
korektan stav prema sebi, šefu i kolegicama s posla. Barica
ipak uzima stvar u svoje ruke, a cijelu situaciju na kraju ipak u
njezinu korist rješava kriminalistički inspektor koji izgovara
tako poučne riječi: "Tako malo čovjeka čini
čovjekom, a ni to malo čovjek ne može ispuniti!"
Mirjana Anđić
Zašto se ne digne prašina kad Zagorce prikazuju kao pijance?
! 06-01-2001 Večernji list
* U nas postoji fraza da hrvatski film ništa ne valja. Uzrok je možda
činjenica što se ovdje katkad snimaju filmovi koji
se zapravo nisu niti trebali snimiti, no to se moralo učiniti
zbog kojekakvih razloga, od političkih pa nadalje. Onda ljudi
pogledaju te filmove, oni im se ne svide pa i sve ostale sude prema
njima
Glumica Dora Polić zahvaljujući debitantskom
filmu redatelja Dalibora Matanića "Blagajnica hoće ići
na more" ostvarila je uz mnoge kazališne uloge svoju prvu glavnu
filmsku ulogu za koju je odmah i to na prošlogodišnjem
Pulskom festivalu osvojila Zlatnu arenu. Znamenitu statuicu Dora
je zavrijedila uvjerljivo odglumivši lik skrušene, skromne,
poštene, a ipak i odvažne blagajnice Barice.
* Svojedobno
ste priznali kako ste bili iznenađeni angažmanom
u tom filmu te da ste pročitavši scenarij posumnjali u to
da je uloga Barice prava uloga za vas. Zašto?
- Zato što
mi je Dalibor tu ulogu ponudio u trenutku kad se navršavalo
gotovo dvije godine kako zbog rođenja djeteta ništa nisam
radila. Tad sam se, i to u nekoliko navrata, i sama pitala jesam
li uopće glumica. Pa, ništa ne radim, nigdje me nema, gdje
se to realiziram kao glumica... I dok su se u mojoj glavi rojila
takva razmišljanja, iskrsnulo je i pitanje: Pa misli li uopće
tko na mene?! A ispalo je da Dalibor i te kako misli, i to u smislu:
"Eto, za tebe imam glavnu ulogu." Najprije dugo ništa, a onda
odjednom - bum, nešto veliko, glavna uloga. Ona, film, kao
i žiri koji ju je ocijenio dostojnom nagrade dali su mi na kraju
potvrdu da ipak jesam glumica.
* Nije li možda uzrok
svemu tome okolnost što ste vi i Dalibor Matanić bili ista
generacija na Akademiji, što podrazumijeva da je upravo on ponajbolje
znao sve vaše glumačke mogućnosti?
-
To je točno jer teško je angažirati nekoga za koga i
ne znaš da postoji. Razlog je nedovoljno zanimanje za nas onih
ljudi koji bi trebali poznavati cijelu paletu glumaca, od najmlađih
do najstarijih, kako bi onda znali tko je sposoban za koju ulogu.
Takav odnos počinje već na Akademiji. Svi se pitaju zašto
na te ispite iz glume, koji budu cjelovita predstava, ne dolaze
redatelji i ravnatelji kazališta kako bi upoznali one koji
će jednog dana glumiti u njihovim filmovima i predstavama. Na kraju
krajeva, tako bi bar doznali da ti mladi ljudi uopće postoje.
Često se događa da netko odustane od uloge u nekoj predstavi,
onda se napnu svi mozgovi koji su u tom trenutku okupljeni oko
tog projekta pa se počnu predlagati imena drugih, obično
mladih glumaca koji bi trebali uskočiti. Oni su rijetko kad u
glavama redatelja već u osnovnoj podjeli.
* A može
li se takav način razmišljanja promijeniti u slučaju
da netko postane dobitnik priznanja kao što je vaše?
- Imam osjećaj kako je svaka nagrada priznanje za nešto
1to je već napravljeno i ne mora značiti da će vam
samo ona inicirati nešto novo u budućnosti. Netko može
reći: "Vidiš, ona je odlična u toj ulozi pa bi i drugi
put mogla odglumiti nešto slično", no pitanje je hoće
li se više ikada snimati takvo što.
* Ipak,
čini mi se kako uopće nije upitno hoćete li vi i dalje
glumiti u nekom od sljedeaih Matanićevih filmova.
- Pa
i na setu "Blagajnice" zezali smo se na tu temu, pa mi je Dalibor
obećao kako će mi u jednom od svojih sljedeaih projekata dati
ulogu lijepe i zanosne žene, a ne više skromne, povučene
i neugledne blagajnice.
* No, nedavno su se pojavile
kritike da je film zbog nekih drugih likova u lošem svjetlu prikazao
Hercegovce.
- Ovaj film prikazuje ljude kakve susrećemo
u svakodnevnom životu, ali nitko ne diže pompu oko
Zagoraca koje se redovito prikazuje kao pijance ili Dalmatinaca koje
se prikazuje lijenima. No, kad se u "Blagajnici" bez ikakve zle namjere
prikaže ono što se posljednjih godina misli o Hercegovcima,
onda se digne toliko prašine da nam ne preostaje ništa
drugo već se svim tim kritičarima zahvaliti na besplatnoj
reklami.
* Nezainteresiranom, tromom i malobrojnom - kad
je u pitanju domaći film - može se okarakterizirati i naša
publika. Ako imamo talentiranog redatelja, originalan scenarij,
sjajne glumce, a povrh svega i brojne nagrade, što onda još
treba napraviti da se tu istu publiku nagovori da u većem broju
dođe u kina?
- Reklamu! Jer se upravo za to izdvaja
užasno malo novca. Osim toga, u nas postoji fraza da hrvatski
film ništa ne valja. Uzrok je možda činjenica što
se ovdje katkad snimaju filmovi koji se zapravo nisu niti trebali
snimiti, no to se moralo učiniti zbog kojekakvih razloga, od političkih
pa nadalje. Onda ljudi pogledaju te filmove, oni im se
ne svide pa i sve ostale sude prema njima. Nakon toga ne može
samo jedan dobar filmski projekt potpuno promijeniti njihovo uvriježeno
razočaranje i naviknuti ih da ipak pohode kina. Isto
je tako i stav naših distributera da se njima domaći film
ne isplati prikazivati.
* Ono što se glumcu ipak isplati
stalni je kazališni angažman koji jamči sigurnost.
- Točno, ali tu nastaje problem s našim kazalištima
jer slobodnih radnih mjesta za glumce nema. Iako brutohonorari
nekih glumaca koji gostuju u nekoliko različitih predstava određenog
kazališta znaju premašivati i jednu plaću,
za njih stalna mjesta ne postoje.
* Koji su još problemi
koje mlađi glumci u međusobnim razgovorima najviše
spominju?
- Da se hitno plati sve ono što je ugovorima
dogovoreno i potpisano jer osim što ne radimo stalno i nemamo stalna primanja, ne uspijevamo mjesecima dobiti ni novac za koji smo uložili trud i vrijeme i od kojeg trebamo živjeti.
Božena Matijević
|
