Filmska banka

  Dora Polić

  Gluma u filmovima:

2000 - Blagajnica hoće ići na more
kao blagajnica Barica
Iz medija:

Zašto se ne digne prašina kad Zagorce prikazuju kao pijance? !   06-01-2001   Večernji list

* U nas postoji fraza da hrvatski film ništa ne valja. Uzrok je možda činjenica što se ovdje katkad snimaju filmovi koji se zapravo nisu niti trebali snimiti, no to se moralo učiniti zbog kojekakvih razloga, od političkih pa nadalje. Onda ljudi pogledaju te filmove, oni im se ne svide pa i sve ostale sude prema njima
Glumica Dora Polić zahvaljujući debitantskom filmu redatelja Dalibora Matanića "Blagajnica hoće ići na more" ostvarila je uz mnoge kazališne uloge svoju prvu glavnu filmsku ulogu za koju je odmah i to na prošlogodišnjem Pulskom festivalu osvojila Zlatnu arenu. Znamenitu statuicu Dora je zavrijedila uvjerljivo odglumivši lik skrušene, skromne, poštene, a ipak i odvažne blagajnice Barice.
* Svojedobno ste priznali kako ste bili iznenađeni angažmanom u tom filmu te da ste pročitavši scenarij posumnjali u to da je uloga Barice prava uloga za vas. Zašto?
- Zato što mi je Dalibor tu ulogu ponudio u trenutku kad se navršavalo gotovo dvije godine kako zbog rođenja djeteta ništa nisam radila. Tad sam se, i to u nekoliko navrata, i sama pitala jesam li uopće glumica. Pa, ništa ne radim, nigdje me nema, gdje se to realiziram kao glumica... I dok su se u mojoj glavi rojila takva razmišljanja, iskrsnulo je i pitanje: Pa misli li uopće tko na mene?! A ispalo je da Dalibor i te kako misli, i to u smislu: "Eto, za tebe imam glavnu ulogu." Najprije dugo ništa, a onda odjednom - bum, nešto veliko, glavna uloga. Ona, film, kao i žiri koji ju je ocijenio dostojnom nagrade dali su mi na kraju potvrdu da ipak jesam glumica.
* Nije li možda uzrok svemu tome okolnost što ste vi i Dalibor Matanić bili ista generacija na Akademiji, što podrazumijeva da je upravo on ponajbolje znao sve vaše glumačke mogućnosti?
- To je točno jer teško je angažirati nekoga za koga i ne znaš da postoji. Razlog je nedovoljno zanimanje za nas onih ljudi koji bi trebali poznavati cijelu paletu glumaca, od najmlađih do najstarijih, kako bi onda znali tko je sposoban za koju ulogu. Takav odnos počinje već na Akademiji. Svi se pitaju zašto na te ispite iz glume, koji budu cjelovita predstava, ne dolaze redatelji i ravnatelji kazališta kako bi upoznali one koji će jednog dana glumiti u njihovim filmovima i predstavama. Na kraju krajeva, tako bi bar doznali da ti mladi ljudi uopće postoje. Često se događa da netko odustane od uloge u nekoj predstavi, onda se napnu svi mozgovi koji su u tom trenutku okupljeni oko tog projekta pa se počnu predlagati imena drugih, obično mladih glumaca koji bi trebali uskočiti. Oni su rijetko kad u glavama redatelja već u osnovnoj podjeli.
* A može li se takav način razmišljanja promijeniti u slučaju da netko postane dobitnik priznanja kao što je vaše?
- Imam osjećaj kako je svaka nagrada priznanje za nešto 1to je već napravljeno i ne mora značiti da će vam samo ona inicirati nešto novo u budućnosti. Netko može reći: "Vidiš, ona je odlična u toj ulozi pa bi i drugi put mogla odglumiti nešto slično", no pitanje je hoće li se više ikada snimati takvo što.
* Ipak, čini mi se kako uopće nije upitno hoćete li vi i dalje glumiti u nekom od sljedeaih Matanićevih filmova.
- Pa i na setu "Blagajnice" zezali smo se na tu temu, pa mi je Dalibor obećao kako će mi u jednom od svojih sljedeaih projekata dati ulogu lijepe i zanosne žene, a ne više skromne, povučene i neugledne blagajnice.
* No, nedavno su se pojavile kritike da je film zbog nekih drugih likova u lošem svjetlu prikazao Hercegovce.
- Ovaj film prikazuje ljude kakve susrećemo u svakodnevnom životu, ali nitko ne diže pompu oko Zagoraca koje se redovito prikazuje kao pijance ili Dalmatinaca koje se prikazuje lijenima. No, kad se u "Blagajnici" bez ikakve zle namjere prikaže ono što se posljednjih godina misli o Hercegovcima, onda se digne toliko prašine da nam ne preostaje ništa drugo već se svim tim kritičarima zahvaliti na besplatnoj reklami.
* Nezainteresiranom, tromom i malobrojnom - kad je u pitanju domaći film - može se okarakterizirati i naša publika. Ako imamo talentiranog redatelja, originalan scenarij, sjajne glumce, a povrh svega i brojne nagrade, što onda još treba napraviti da se tu istu publiku nagovori da u većem broju dođe u kina?
- Reklamu! Jer se upravo za to izdvaja užasno malo novca. Osim toga, u nas postoji fraza da hrvatski film ništa ne valja. Uzrok je možda činjenica što se ovdje katkad snimaju filmovi koji se zapravo nisu niti trebali snimiti, no to se moralo učiniti zbog kojekakvih razloga, od političkih pa nadalje. Onda ljudi pogledaju te filmove, oni im se ne svide pa i sve ostale sude prema njima. Nakon toga ne može samo jedan dobar filmski projekt potpuno promijeniti njihovo uvriježeno razočaranje i naviknuti ih da ipak pohode kina. Isto je tako i stav naših distributera da se njima domaći film ne isplati prikazivati.
* Ono što se glumcu ipak isplati stalni je kazališni angažman koji jamči sigurnost.
- Točno, ali tu nastaje problem s našim kazalištima jer slobodnih radnih mjesta za glumce nema. Iako brutohonorari nekih glumaca koji gostuju u nekoliko različitih predstava određenog kazališta znaju premašivati i jednu plaću, za njih stalna mjesta ne postoje.
* Koji su još problemi koje mlađi glumci u međusobnim razgovorima najviše spominju?
- Da se hitno plati sve ono što je ugovorima dogovoreno i potpisano jer osim što ne radimo stalno i nemamo stalna primanja, ne uspijevamo mjesecima dobiti ni novac za koji smo uložili trud i vrijeme i od kojeg trebamo živjeti.
Božena Matijević