|
Suocavanje s nekorektnoscu 22-10-2001 Glas Koncila
Odnosi izmedju radnica, s jedne strane, i poslodavca, s druge, u ducanu
"Tresnjevka" bili su vise-manje korektni, iskljucujuci pri tom smijesno,
gotovo ritualno zapocinjanje radnog dana koje se sastojalo od
zajednicke jutarnje gimnastike, ciscenja i dr. Izrazito teski, rekli
bismo, nehumani uvjeti zivota blagajnice Barice (Dora Polic) i njezine
sada bolesne kceri Tonkice i te kako se isticu u jednom "komicnom"
radnom i susjedskom ambijentu, koji cine ljudi poput sefa Miljenka
(Ivan Brkic), pijanci i kradljivci koji svakodnevno navracaju u ducan,
"nesretni" postar, susjed pijanica itd. Jedini cilj postene Barice,
koji joj se ipak cini kao san, jest otici na zasluzeni, a vec
dugo ne koristeni godisnji odmor kako bi bolesnu kcer odvela na more
radi zaljecenja vec tesko oboljelih bronhija. Sto uciniti kad poslodavac
pregazi svoju rijec, kad zadovoljavanje svojih prizemnih uzitaka
i sitnih interesa postavlja toliko iznad radnikovih potreba koje
su od zivotne vaznosti? Pitanje je koje si je Barica postavila kada
se izmedju nje i cilja isprijecila nova radnica Jadranka (Nina Violic).
Covjek u takvim neprilikama ima sljedeci izbor: raditi dalje podnoseci
nepravdu, boriti se protiv nepravde, no pitanje je kako ako pravo
u drzavi ne funkcionira, ili uzeti stvar u svoje ruke. Jadranka
i Barica utjelovljuju dvije oprecne "sudbe" zena. Jadranka je, mnogi
bi rekli, "djevojka koja zna sto hoce", ali koja za ostvarenje cilja
ne bira sredstva s prezirom svega sto izaziva napor i sto zahtijeva
jedan korektan stav prema sebi, sefu i kolegicama s posla. Barica
ipak uzima stvar u svoje ruke, a cijelu situaciju na kraju ipak u njezinu
korist rjesava kriminalisticki inspektor koji izgovara tako poucne
rijeci: "Tako malo covjeka cini covjekom, a ni to malo covjek ne moze ispuniti!"
Mirjana Andjic
Zasto se ne digne prasina kad Zagorce prikazuju kao pijance?! 06-01-2001 Vecernji list
* U nas postoji fraza da hrvatski film nista ne valja. Uzrok je mozda
cinjenica sto se ovdje katkad snimaju filmovi koji se zapravo nisu niti
trebali snimiti, no to se moralo uciniti zbog kojekakvih razloga,
od politickih pa nadalje. Onda ljudi pogledaju te filmove, oni im
se ne svide pa i sve ostale sude prema njima
Glumica Dora Polic
zahvaljujuci debitantskom filmu redatelja Dalibora Matanica "Blagajnica
hoce ici na more" ostvarila je uz mnoge kazalisne uloge svoju
prvu glavnu filmsku ulogu za koju je odmah i to na proslogodisnjem
Pulskom festivalu osvojila Zlatnu arenu. Znamenitu statuicu Dora je
zavrijedila uvjerljivo odglumivsi lik skrusene, skromne, postene, a
ipak i odvazne blagajnice Barice.
* Svojedobno ste priznali
kako ste bili iznenadjeni angazmanom u tom filmu te da ste procitavsi
scenarij posumnjali u to da je uloga Barice prava uloga za vas. Zasto?
- Zato sto mi je Dalibor tu ulogu ponudio u trenutku kad
se navrsavalo gotovo dvije godine kako zbog rodjenja djeteta nista
nisam radila. Tad sam se, i to u nekoliko navrata, i sama pitala jesam
li uopce glumica. Pa, nista ne radim, nigdje me nema, gdje se to
realiziram kao glumica... I dok su se u mojoj glavi rojila takva razmisljanja,
iskrsnulo je i pitanje: Pa misli li uopce tko na mene?!
A ispalo je da Dalibor i te kako misli, i to u smislu: "Eto, za tebe
imam glavnu ulogu." Najprije dugo nista, a onda odjednom - bum, nesto
veliko, glavna uloga. Ona, film, kao i ziri koji ju je ocijenio
dostojnom nagrade dali su mi na kraju potvrdu da ipak jesam glumica.
* Nije li mozda uzrok svemu tome okolnost sto ste vi i Dalibor
Matanic bili ista generacija na Akademiji, sto podrazumijeva da
je upravo on ponajbolje znao sve vase glumacke mogucnosti?
-
To je tocno jer tesko je angazirati nekoga za koga i ne znas da postoji.
Razlog je nedovoljno zanimanje za nas onih ljudi koji bi trebali
poznavati cijelu paletu glumaca, od najmladjih do najstarijih, kako
bi onda znali tko je sposoban za koju ulogu. Takav odnos pocinje
vec na Akademiji. Svi se pitaju zasto na te ispite iz glume, koji budu
cjelovita predstava, ne dolaze redatelji i ravnatelji kazalista kako
bi upoznali one koji ce jednog dana glumiti u njihovim filmovima
i predstavama. Na kraju krajeva, tako bi bar doznali da ti mladi ljudi
uopce postoje. Cesto se dogadja da netko odustane od uloge u nekoj
predstavi, onda se napnu svi mozgovi koji su u tom trenutku okupljeni
oko tog projekta pa se pocnu predlagati imena drugih, obicno mladih
glumaca koji bi trebali uskociti. Oni su rijetko kad u glavama
redatelja vec u osnovnoj podjeli.
* A moze li se takav nacin
razmisljanja promijeniti u slucaju da netko postane dobitnik priznanja
kao sto je vase?
- Imam osjecaj kako je svaka nagrada priznanje
za nesto 1to je vec napravljeno i ne mora znaciti da ce vam
samo ona inicirati nesto novo u buducnosti. Netko moze reci: "Vidis,
ona je odlicna u toj ulozi pa bi i drugi put mogla odglumiti nesto
slicno", no pitanje je hoce li se vise ikada snimati takvo sto.
* Ipak, cini mi se kako uopce nije upitno hocete li vi i dalje glumiti
u nekom od sljedeaih Matanicevih filmova.
- Pa i na setu
"Blagajnice" zezali smo se na tu temu, pa mi je Dalibor obecao kako
ce mi u jednom od svojih sljedeaih projekata dati ulogu lijepe i
zanosne zene, a ne vise skromne, povucene i neugledne blagajnice.
* No, nedavno su se pojavile kritike da je film zbog nekih drugih
likova u losem svjetlu prikazao Hercegovce.
- Ovaj film
prikazuje ljude kakve susrecemo u svakodnevnom zivotu, ali nitko ne
dize pompu oko Zagoraca koje se redovito prikazuje kao pijance ili Dalmatinaca
koje se prikazuje lijenima. No, kad se u "Blagajnici" bez
ikakve zle namjere prikaze ono sto se posljednjih godina misli o Hercegovcima,
onda se digne toliko prasine da nam ne preostaje nista drugo
vec se svim tim kriticarima zahvaliti na besplatnoj reklami.
* Nezainteresiranom, tromom i malobrojnom - kad je u pitanju domaci
film - moze se okarakterizirati i nasa publika. Ako imamo talentiranog
redatelja, originalan scenarij, sjajne glumce, a povrh svega
i brojne nagrade, sto onda jos treba napraviti da se tu istu publiku
nagovori da u vecem broju dodje u kina?
- Reklamu! Jer se
upravo za to izdvaja uzasno malo novca. Osim toga, u nas postoji fraza
da hrvatski film nista ne valja. Uzrok je mozda cinjenica sto se
ovdje katkad snimaju filmovi koji se zapravo nisu niti trebali snimiti,
no to se moralo uciniti zbog kojekakvih razloga, od politickih pa
nadalje. Onda ljudi pogledaju te filmove, oni im se ne svide pa i
sve ostale sude prema njima. Nakon toga ne moze samo jedan dobar filmski
projekt potpuno promijeniti njihovo uvrijezeno razocaranje i naviknuti
ih da ipak pohode kina. Isto je tako i stav nasih distributera
da se njima domaci film ne isplati prikazivati.
* Ono sto
se glumcu ipak isplati stalni je kazalisni angazman koji jamci sigurnost.
- Tocno, ali tu nastaje problem s nasim kazalistima jer
slobodnih radnih mjesta za glumce nema. Iako brutohonorari nekih
glumaca koji gostuju u nekoliko razlicitih predstava odredjenog kazalista
znaju premasivati i jednu placu, za njih stalna mjesta ne postoje.
* Koji su jos problemi koje mladji glumci u medjusobnim
razgovorima najvise spominju?
- Da se hitno plati sve ono sto
je ugovorima dogovoreno i potpisano jer osim sto ne radimo stalno i nemamo stalna primanja, ne uspijevamo mjesecima dobiti ni novac za koji smo ulozili trud i vrijeme i od kojeg trebamo zivjeti.
Bozena
Matijevic
|
