Film database














   
No man's land

Genre:
War film, Drama

Director:
Danis Tanovic

Short description:
A simple story about two struggling soldiers settled, in strange circumstances, in the same trench with a wounded man lying on a landmine. If he moves all of them will die. As the time passes on the ground representatives of international forces (UNPROFOR) appear together with journalists, making more trouble than help. Two fighters finally kill each other, while observers leave wounded man to face his destiny.

Additional information:
Movie has won a Golden Palm for screenplay on international film festival in Cannes.

Producer:
Noe Production, Cedomir Kolar, Dunja Klemenc

Writer:
Danis Tanovic

Music:
Danis Tanovic

Cinematographer:
Walther Vanden Ende

Production design:
Boris Cindric, Dusko Milavec

Costume design:
Zvonka Makuc

Country of origin:
Bosna i Hercegovina

Film editing:
Francesca Calvelli

Duration:
98 minutes

System:
Standard, color

Premiere:
1.5.2001.



Cast:

Alain Eloy
Bogdan Diklic
Branko Djuric
as Ciki - Bosanac
Branko Zavrsan
Catharine Cartlidge
as Jane Livingstone
Filip Sovagovic
as Cera - ranjenik
Mustafa Nadarevic
Rene Bitoraic
as Nino - Srbin
Sascha Kremer
Serge Henri Valcke
as kapetan Dubois
Simon Callow
as pukovnik Soft
Zorz Siatidis
as narednik Marchand
Iz medija:

NICIJA ZEMLJA   25-10-2001   BH Dani

Moze zvucati nevjerovatno, ali jos jedan bh. reditelj snima film! Ne, nije rijec o naglo ozivjeloj bh. produkciji ili doprinosu domacoj kinematografiji jos jednog nepomirljivog filmskog entuzijaste, vec o uspjesnom angazmanu mladog i vec potvrdjenog reditelja sa ovih prostora Danisa Tanovica, koji je ove jeseni sklopio ugovor sa francuskom kucom Noe Production oko produciranja svog prvog igranog filma. Pomenuta kompanija se vec okusala u saradnji sa rediteljima iz ex-Jugoslavije, producirajuci prije nekoliko godina film Milca Mancevskog Prije kise. Prema rijecima Danisa Tanovica, koji se ovdje potpisuje i kao scenarista i kao reditelj, za ovaj projekt vec je dobijen novac, a snimanje bi trebalo da zapocne s proljeca naredne godine:

"Vjerovatno ce se sve obaviti u Sloveniji, jer ona geografski najvise podsjeca na Bosnu. Ja ovdje nemam ni vremena ni zivaca da trosim na obracanja raznim ministarstvima i institucijama s molbom da mi dozvole snimanja na odredjenim lokacijama ili da mi pruze neku drugu vrstu potrebne pomoci. Ne znam cak ni ko je nadlezan za takve stvari, da li Kantonalno ili Federalno ministarstvo, ili mozda neko treci. Skoro 90 odsto scenografije u filmu cine eksterijeri, posto je radnja smjestena izmedju dvije linije fronta i sve se odvija u jednom danu, na jednom mjestu, sa veoma malo likova. Prica je krajnje jednostavna i ne zahtijeva velike finansijske uloge, sto je neophodan uslov da scenarij uopste bude prihvacen."

Tanovic jos naglasava i da ce nastojati da u filmu angazuje prvenstveno bh. glumce, medju kojim je, za sada, siguran Branko Djuric Djuro, koji je prihvatio ulogu jednog od tri glavna lika. Posao na scenografiji pripao je Borisu Cindricu, ovdasnjem arhitekti koji, takodjer, trenutno zivi u Parizu, a muzicku podlogu cinit ce sevdalinka, kao autenticna bosanska pjesma, prilagodjena zahtjevima filmske muzike. Radni naslov filma je No Mannzs Land (Nicija zemlja) i svoju premijeru ocekuje u septembru 2000. godine.

Danis Tanovic zavrsio je studij rezije u Belgiji, u poznatoj evropskoj skoli filma INSAS. "Svi koji zele ozbiljno da se bave filmom dolaze u ovu skolu", tvrdi Tanovic, koji je tokom boravka u ovoj zemlji snimio kratki dokumentarni film Sabah i dobio za njega nekoliko prestiznih evropskih nagrada: Grand Prix '96. na festivalu u Freiburgu, nagrada Evropske unije u Dublinu iste godine, te Grand Prix u Auxerreu (Francuska). Prosle godine uradio je dokumentarnu pricu o povratku ljudi u Bosnu, pod nazivom Budjenje, a ziri festivala "Cinema du Reel" u Parizu dodijelio mu je za ovaj film nagradu Joris Ivens za mladog rezisera. Trenutno zivi i radi u Parizu. (A. Albijanic)

GORKA IRONIJA I TRAGICNA SATIRA   06-01-2001   Medija Klub CG

Film "Nicija zemlja" zavrsava se kadrom covjeka koji lezi na zemlji snimljen iz pticje perspektive. Kadar prati tiha, sasvim tiha uspavanka koja traje veoma dugo. Publika u velikoj festivalskoj sali u Kanu pratila je tu zavrsnu, sporu scenu nijemo sve do zamracenja. A onda se velikom festivalskom salom prolomio frenetican aplauz.

Trajao je punih osam minuta i zavrsio se ovacijama reditelju Danisu Tanovicu i prisutnim glumcima Branku ?uricu, Rene Bitoraicu, Filipu Sovagovicu, Zorzu Siatidisu i Katrin Kartlidz.

"Ovako nesto se odavno nije dogodilo u Kanu. Mislim da smo vidjeli film koji ce ove godine dobiti CZlatnu palmuC," kaze jedan francuski kolega koji redovno prati Kanski festival.

"Publika je savrseno shvatila film. Presrecan sam zbog toga. Bolji prijem nisam mogao pozeljeti. Srecan sam sto su na projekciji bili moji roditelji," kaze uzbudeno reditelj Tanovic.

Ono sto je publika shvatila jeste da je film u cjelini metafora, savrsena metafora Bosne i u ratu i poslije Dejtonskog sporazuma, do dana danasnjeg.

Covjek koji ostaje sam u zavrsnom kadru lezi na takozvanoj odskocnoj mini, na koju su ga polozili dok je, tesko ranjen, bio u nesvjesti. Ako ustane, mina ce odskociti i eksplodirati. Sa njim su, apsurd rata je to aranzirao, od jutra do veceri u rovu izmedu dvije linije fronta bili njegov saborac, bosnjacki vojnik i jedan srpski vojnik. U tu situaciju se umijesao UNPROFOR, novinari iz cijelog svijeta, takoreci cijela medunarodna zajednica. Ona dvojica vojnika na nicijoj zemlji su se sukobila i ubila jedan drugog. "I ovaj je vec mrtav," kaze specijalista za deminiranje iz sastava medunarodnih snaga nakon sto je konstatovao da posljednji prezivjeli iz napustenog rova lezi na mini koja se ne moze dezaktivirati. Svi akteri, od plavih sljemova do televizijskih reportera su se pozabavili, svako na svoj nacin, covjekom na mini i razisli se.

"Bosna lezi na mini" naslov je teksta u jucerasnjem broju dnevnika "Figaro" koji sadrzi i intervju sa Danisom Tanovicem. Tragicna satira, gorka ironija - pise u ovome tekstu za film "Nicija zemlja".

Ono sto je i publiku privuklo jeste cinjenica da Tanovic u ovu tragicnu pricu unosi osobeni humor koji kulminira u jednoj sceni kad borci u paklu bosanskog rata citaju novine i zgrazaju se nad onim sto se zbiva u Ruandi.

"Nicija zemlja" je film o ratu i o zemlji koja je nastala u ratu. Medutim, svojim darom i inteligencijom, Tanovic tragican prikaz bosanskog rata uzdize do univerzalnog iskaza o apsurdnosti svakog rata.

Upravo je tako bilo

- Svojim filmom nijesam imao namjeru da bilo kome sudim ili da utvrdujem krivicu. Uvijek postoje dvije strane u ratu i svaka ima svoja uvjerenja, svoju ideju i svoju istinu jer - svaka vodi svoju borbu. Na kraju, obje strane su u pravu a ona koja u odredenom trenutku ima pistolj u ruci je vaznija - dok ga ima u ruci! - rekao je Tanovic na konferenciji za novinare u Kanu. Od njega je trezen i komentar na jedini dokumentrani materijal upotrijebljen u filmu; na snimak Karadzica koji kaze: "Ukoliko se budete opredijelili za nezavisnu Bosnu, opredijelicete se za ekstradikciju Muslimana" to jest na biljezenje Miteranove posjete Sarajevu koja je umjesto ocekivane posjete mirotvorca bila samo posjeta nekog ko donosi humanitarnu pomoc i hranu. Zapravo po 120 gr hrane "po glavi" za tada gladno Sarajevo (1993). Tanovic na to samo odgovara: "To je u filmu zato sto je to upravo tako bilo!" - Na kraju kad budete odgledali film "Nicija zemlja" vi cete se sami opredijeliti jer ovo nije film koji bilo sta unaprijed odreduje, ovo je svojevrsna "himna za mir" - istice Tanovic.

Nama treba evolucija   13-10-2000   BH Dani

Prije manje od godinu dana u producentske je ruke dospio scenarij nazvan Nicija zemlja. Na mjestu za autorski potpis stajalo je: Danis Tanovic. Nevjerovatno brzo, prica o susretu tri vojnika izmedju linija fronta u bosanskoj klaonici stize do faze snimanja, a mladi sarajevski reditelj sa belgijskom diplomom i pariskom adresom, okuplja Branka Djurica, Filipa Sovagovica, Renea Bitorajca, Catharine Catridge, i umalo Johnnyja Deepa, i za realizaciju svoje storije trosi cetiri miliona maraka. Nicija zemlja sada ide u montazu, gdje ce medju rezirane kadrove biti ubaceni i arhivski snimci bombardovanja grada u kojem je Tanovic snimao propagandne spotove za Armiju RBiH, i dao intervju Danima objasnivsi zasto Bosna nema svoje filmove i kako je cekanje na promjene sistema najgori vid angazmana sineasta



Razgovarao: Emir Imamovic






--------------------------------------------------------------------------------

DANI: Danise, jedna od prvih recenica koje si rekao prijateljima kada si dosao u grad, bila je: "Zao mi je sto nisam imao kameru da zabiljezim put od aerodroma do stana". Zasto?

TANOVIC: Sarajevo je puno sadrzaja. Da nam je vise forme, recimo, bilo bi dobro. To je, cini mi se, i osnovna razlika izmedju Zapada i ovoga ovdje. Tamo je sve forma sa malo sadrzaja, a ovdje je sadrzaj sa malo forme.

DANI: Sta mislis da je uzrok tome sto mladi bosanski umjetnici ne uspijevaju dati formu tom sadrzaju o kojem govoris?

TANOVIC: Umjetnik, cini mi se, mora da ima neki otklon od svega sto se desava oko njega. Ovi ljudi su previse "unutra" i mozda stvari ne vide na nacin na koji ih ja vidim kada dodjem iz nekog "normalnog" drustva, u kome sve funkcionise i u kojem je sve forma.

DANI: Koliko ce se tog tvog otklona vidjeti u filmu Nicija zemlja, cije si snimanje nedavno zavrsio?

TANOVIC: Cini mi se da sam scenaristicki uspio da napravim nesto sto prija ljudima i koji su unutra i koji su vani. Pokusao sam da ispricam bas pricu koja ima taj dupli odnos. Sta ce biti sa filmom, ne znam. Film je sad snimljen, ja sam pregledao materijal, i ima, cini se, sjajnih stvari. Ali dok ne sastavis film, dok ne napravis zadnji rez, ne mozes znati sta si zapravo uradio.

DANI: Imas li, nakon odrastanja u Sarajevu i sest godina zivota vani, osjecaj da ovdasnji reditelji, i umjetnici opcenito, svakodnevno razgovaraju u, uslovno receno, filmskim slikama, koje pokusaju prenijeti na traku tek kada odu iz BiH?

TANOVIC: To sto kazes je tacno i jako tuzno. Nevjerovatna je kolicina, nazovimo ih, sadrzaja, koju covjek cuje kad dodje u ovaj grad. Puno je tu prica koje su filmovi same po sebi. Zasto to niko ne koristi, zasto niko ne radi, stvarno ne znam. Mi, naravno, mozemo reci kako je uzrok tome katastrofalno stanje kinematografije, ali ni to nije izgovor za nepostojanje scenarija. Ja sam uradio najnevjerovatniju i najgluplju mogucu stvar: napisao sam scenarij, otisao u prvu producentsku kucu koja mi se cinila pismenom, kod Cedomira Kolara - kojeg nisam ni znao, prije toga sam ga jednom vidio u zivotu na nekom otvorenju - dao sam mu scenarij, da bi mi se tri dana nakon toga javili i da bismo nakon sedam dana potpisali ugovor. Dakle, najosnovnija stvar je sjesti i napisati scenarij, ali napisati stvarno dobar scenarij, i on ce sigurno naci put ka filmu, kao sto sam i ja nasao. Nema tu neke velike pameti.

DANI: Kada se govori o tvojoj generaciji reditelja, obicno se moze cuti i teorija kako je tvojim kolegama Bosna neka vrsta sputavajuceg tereta, a tebi odskocna daska. Slazes li se s tim?

TANOVIC: Meni je Bosna inspiracija. Svi moji filmovi su radjeni na temu Bosne ili se Bosna prepoznaje u njima. Cak i film koji sam radio o rusenju odredjenih kvartova Bruxellesa i koji je cenzurisan u Belgiji, napravljen je kao da je sniman u Bosni. Bosna je tako moja licna inspiracija, i cini mi se da je i inspiracija drugih ljudi, samo se moje kolege, izgleda, ne snalaze. Oni nisu nasli nacina da izadju odavde. Vazno je, prije svega, shvatiti da je Bosna inspiracija i mjesto polazista, a da sve ostalo treba doci izvana, jer ovdje, jednostavno, nema novca. Moj film je kostao cetiri miliona maraka i iluzija je ocekivati da neko da cetiri miliona maraka u Bosni da se napravi film.

DANI: Zadnjih osam godina tvoje karijere obiljezila su, cini mi se, dva bitna trenutka: prvi je rat i tvoj rad u Filmskom arhivu Armije RBiH...

TANOVIC: U tim trenucima kamera mi je bila kao neki katalizator, kao lijek u svemu tome sto nas je snaslo. Dok sam snimao, imao sam osjecaj da se sve desava nekom drugom, kao da ustvari snimam neki igrani film. Kad danas gledam neke snimke koje sam radio '92, '93, '94, osjetim mucninu u stomaku. U trenutku kad sam ih snimao, imao sam osjecaj da radim svoj posao. Meni je to bila sjajna skola, koja se poslije pokazala kao najbolja, jer kad sam dosao u Belgiju, u jednu od najboljih tamosnjih filmskih skola, rekli su mi: vi ovdje nemate vise sta da ucite.

DANI: Znas li kakva je sudbina armijskih spotova koje ste radili ti i Dino Mustafic?

TANOVIC: Ne znam, to je vjerovatno arhivirano. Drago mi je da ih se i sada neko sjeca, pogotovo kad se sjetim u kakvim je uslovima to stvarano. Sjecam se svog prvog spota koji smo radili Dino i ja, za koji smo jedva nasli 20 isto obucenih vojnika. Uopste ta ideja pravljenja spotova o Armiji BiH, koja maltene nije ni postojala u tom trenutku, bila je sasvim suluda, i meni je ostala jako draga jer smo mi kao klinci od 23 godine shvatili kolika je bila vaznost propagande. Smijesno danas zvuci kad kazes da su se dva studenta rezije, jedan trece, jedan prve godine, bavili propagandom Armije BiH.

DANI: Zanimljivo je to sto je drustvo dinosaurusa, kakvo BiH ipak jeste, u takvom trenutku dvojici mladica dopustilo da rade jedan tako bitan posao.

TANOVIC: Nije to nama niko dopustio, niti nam je iko rekao da radimo. Mi smo to radili jer smo jednostavno osjecali potrebu da napravimo nesto. Falilo nam je nesto. Ostali su se sklonili i mi smo jednostavno uletjeli u prazan prostor.

DANI: Cini li ti se da nove generacije nemaju hrabrosti za takve poteze?

TANOVIC: Nije to pitanje hrabrosti. Ove generacije cak imaju previse hrabrosti: danas je zavrsiti reziju stvarno hrabrost, pogotovo kada se zna da se na reziju prijave tri kandidata, a na policijsku akademiju 5.000. To je stvarno hrabrost. Rezija je skupa igracka, i svi koji hoce da se bave time svjesni su da se moze desiti da nikada u zivotu ne naprave igrani film. Ovdje cak i ljudi koji imaju iskustva i koji su pravili filmove ne mogu da dodju do filma, a kamoli neki klinci koji tek izrastaju. Zato kazem da im hrabrosti ne manjka. Ono sto im manjka su finansije, institucije, producenti koji ce stati iza toga.

DANI: Ti si sa sarajevske Akademije scenskih umjetnosti 1994. otisao u Belgiju, u jednu tamosnju skolu. Sta je to sto njihov sistem filmskog obrazovanja razlikuje od ovdasnjeg i koju je skolu teze zavrsiti?

TANOVIC: Akademiju je u sustini najteze upisati. Jednom kad si upisan, onda to sve ide nekim svojim tokom. Ono sto je nevjerovatno i sto je istina jeste da smo mi na sarajevskoj Akademiji imali sjajne profesore, i imali smo nesto sto oni gore nemaju - taj famozni sadrzaj. Ono sto je, s druge strane, tacno jeste da u Belgiji imas novac za to studiranje. Neki student koji zavrsava akademiju u Belgiji dobije filmsku traku, ekipu i jos 20.000 maraka da snimi svoj kratki film. Pored toga, oni te uce od cega zivis. Ovdje postoji ideja da reziseri zive od snimanja. Kad radis film, zivis od snimanja, imas autorska prava. Ovdje cini mi se da ljudi ne znaju ni sta su autorska prava, a kamoli kako doci do njih. Dakle, Belgijanci te stavljaju u kontekst, smjestaju te, pokazuju ti kako da dodjes do filma, na koji nacin, kako da radis. A kako se prave filmovi, to te niko ne moze nauciti. Tu nema formule.

DANI: Pored belgijske diplome, ti imas i belgijski pasos, dok si na Internetu jednom predstavljen kao bosanski, a drugi put kao belgijski reditelj. Dakle, ciji si?

TANOVIC: Bosanski, naravno. Ja sam Belgijancima zahvalan, bili su sjajni prema meni. Tamo sam dosao sa neka svoja dva-tri filma i spotovima. Oni su to vidjeli i prihvatili me. Ministar kulture mi je pomogao da se upisem na tu akademiju jednim potezom pera. Znas, oni su ipak dali nekih dva miliona belgijskih franaka za moj film. Ono sto je sjajno gore su kriteriji vrijednosti. Svugdje postoji tetak-tecic sistem, ali u manjoj mjeri. Producent ipak nece stati iza necega sto on misli da nece funkcionisati. Ne zanima ga. Zato je sjajno. Mi smo u roku od sest mjeseci - sto je nevjerovatno ako znas koja je film masina - dobili sav novac i poceli snimanje.

DANI: Razmisljas li o povratku u Sarajevo?

TANOVIC: Sta znaci povratak? Ja sam u Sarajevu svaka dva ili tri mjeseca. Imam licnu kartu i bosanski pasos, Bosanac sam, samo idem na posao u Pariz i tamo provodim najveci dio vremena. Kad ja ovdje budem imao uslove priblizne onima kakve imam u Francuskoj - govorim sad o novcu, o investiranju, jer svima nam je jasno da se kinematografija ovdje nece pokrenuti zadugo na pravi nacin - onda cu ovdje ici na posao, dakle: kada ovo bude uredjeno drustvo, kad zakoni budu sprovodjeni, kad budu postojala prava autora, kad se budu postovala prava autora, kad budemo imali socijalno osiguranje, status umjetnika i sve sto on nosi. Meni je prvom draze placati porez u Bosni i Hercegovini nego u Parizu, ali dok god su porezi ovdje duplo veci nego sto su u Parizu, a za te iste pare ja u Parizu imam i socijalno osiguranje, platu od drzave kad ne radim, iluzorno je razmisljati o "pravom" povratku.

DANI: Da li se jos uvijek isplati baviti bosanskim ratom kao temom za film ili knjigu?

TANOVIC: Ovdje je bila poplava sunda nakon rata, svi su mislili da mogu da napisu knjigu. Ono sto fali je definitivno kvalitativno bavljenje ratom. Jer, sta postoji kao tema: samo ljubav, rat i prijateljstvo. Romeo i Julija je samo jedna prica o ljubavi. Bosna i rat, to je jos jedna prica o ratu, s tim sto se desava u Bosni, a ne u Vijetnamu. Zasto si ti gledao 100 filmova o Vijetnamu i super ti je, jos uvijek bi ih gledao? Ili o Drugom svjetskom ratu? Tanka crvena linija je jos jedan film o Vijetnamu koji je otislo da pogleda 100 miliona gledalaca, ili Saving Private Rayan, koji je gledalo ne znam koliko miliona ljudi, samo je jos jedna prica o Drugom svjetskom ratu. Dakle, nije pitanje price, pitanje je kako pricas. To je ono sto razlikuje ljude jedne od drugih. Dva covjeka pricaju istu pricu, jedan isprica sjajno, a drugi dok prica, ti pocnes zijevati nakon dvije minute.

DANI: Kako bi ti nekome na Zapadu ispricao zanimljivu pricu o tome kako je danas u Sarajevu?

TANOVIC: Da ti kazem, dosta vise pljuvanja. Ovdje treba prestati pljuvati i poceti konkretno raditi, jer ovo je, sto se kaze, dotjeralo cara do duvara. Ne znam kako ljudi mogu ovo vise da trpe. Kad dodjem iz nekog normalnog uredjenog drustva, vidim da se stalno i sve vise i vise neke stvari srozavaju. Samo ne mogu da shvatim dokle ljudi mogu da idu. Kad ce neko reci dosta? Nama ne treba revolucija, nama treba evolucija. Zalosno je sto mladi ljudi odlaze, a jos je zalosnije sto one koji ovdje upravljaju to ne interesuje. Jednom ce se za glavu uhvatiti, tad ce biti mozda vec i prekasno.

DANI: Dakle, ipak nije dosta "pljuvanja"?

TANOVIC: Dosta je. Treba reci: gospodo, imaju zakoni, hajde da se pocnemo baviti odgovornoscu. Ako ja u Francuskoj pronevjerim 1.000 franaka takse, ja cu na to platiti takvu kaznu, da ti ne kazem da cu biti sretan sto necu otici u zatvor, ili da ti ne kazem da ce sljedecih 10 godina poreski i svi inspektori dolaziti i gledati moje knjige. Dakle, zakoni postoje, haj'mo poceti da ih provodimo, haj'mo poceti da se bavimo proizvodnjom. Dosta vise otvaranja nekih mjesta koja nicemu ne sluze, dosta vise otvaranja kafica i restorana. Negdje sam procitao, cini mi se bas u Danima, jedan covjek je rekao kako su nase najvece blago ljudi. To je tacno. Mi smo siromasna zemlja. Nije Bosna bogata, to je smijesno tvrditi. Danas u BiH mi ne znamo ni koliko ljudi zivi. Stvarno se mora stati u kraj javasluku. To nema veze sa vlascu, ovo sto cu sad reci. To ima veze sa nacinom razmisljanja. Dosta vise tetica, sestrica, amidzica, daidzica po raznim mjestima, funkcijama. Ja se nadam da ce doci do nekih promjena. Ovdje postoji logika: dobro je kako moze biti. Sta znaci: kako moze biti? Istina, ima jos gore od ovoga: da pocne ponovo rat. Ali ono sto je tacno jeste da samo ljudi sami, bez cekanja da neko dodje, mogu nesto da naprave. Da sam cekao da neko otkrije da sam lijep, fin i pametan, ja bih i dan-danas sjedio u nekoj rupi i cekao.

DANI: Ti si to uspio napraviti u zemlji u kojoj, kako sam kazes, funkcionira odredjen sistem vrijednosti...

TANOVIC: Ja bih to napravio i ovdje.

DANI: Zaista mislis da bi uspio napraviti svoj film u ovim uslovima i pored ovakvih ministara kulture?

TANOVIC: Da ti kazem, ne zivim ja sa ministrom kulture u kuci. Moj zivot ne zavisi ni od ministra kulture, ni od ministra finansija, ni od bilo kojeg ministra. Moj zivot zavisi od samog mene. Dakle, da sam ovdje, napisao bih scenarij, otvorio Internet, nasao 10 producentskih kuca, preveo scenarij na engleski, zastitio ga u nekoj instituciji predvidjenoj za to, koja vjerovatno postoji u Sloveniji, u Hrvatskoj, u Evropi naravno, i onda bih cekao. I ako ne bi taj scenarij upalio, onda bih se zapitao zasto nije upalio i napisao novi. Sve drugo je iluzija. Napisati scenarij u nasem poslu je prva stvar. I taj princip mozes primijeniti na sve. Taj scenarij je isto sto i ekonomski plan za nekoga ko se bavi ekonomijom. Moras imati neki plan u zivotu i ne cekati da te voda odnese. Cekajuci, nista se ne postize. Jer, pazi, sistem je takav kakav je, sistem ce se promijeniti, ali cekati da se sistem promijeni da bi se onda pocelo nesto raditi, to je idiotizam. Sta treba cekati, da se za 15 godina eventualno ustanovi neki fond kinematografije da bi neko snimio film? Kad u BiH bude snimljeno pet-sest igranih filmova koji ce dobiti nagrade i donijeti neku lovu, stvari ce se promijeniti, onda ce se ljudi poceti baviti kinematografijom. Ko ce cekati da se neko pocne baviti kinematografijom pored milion gladnih ljudi koji nemaju posla? Nevjerovatno je to da ako ti imas neku pocetnu energiju, neko pocetno ludilo, da kazes "ja hocu da radim film", i krenes pametno, napravis neke prve stvari, kako se masina stvori iza tebe, kako najednom pocnu ljudi da te guraju. Mozda prvi put neces uspjeti, ali uspjet ces cetvrti put.

DANI: Znam puno ljudi iz tvoje branse koji ce na cijelu tu postavku reci: dobro, ali mi moramo zaraditi za rucak i nemamo vremena za neizvjesnu borbu.

TANOVIC: Kakav rucak zaradjuju? Je li to rucak koji jedu? Vidim dosta mojih kolega koji nemaju gdje da stanuju, da ne pricam o necemu drugome. Nisu izabrali poziv koji je najlaksi na svijetu, definitivno. Izabrali su jako zeznutu stvar da se njome bave. A ako su je vec izabrali, onda neka se bave tim do daske, ili nek' otvore kafic, restoran ili trgovinu i nek' zive. Sve zavisi od toga sta ti je u zivotu najvaznije. Neka rade to sto vec rade, imaju osam sati odmora kuci, neka tada pisu scenarij.